Kako će izgledati moja starost u Srbiji?

Zdravo, ja sam Željko, imam punih 35 godina, dakle rođen sam u poslednjoj dekadi postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u Boru, u Socijalističkoj Republici Srbiji. Više od deceniju i po živim u Beogradu, glavnom gradu Republike Srbije. Novinar sam, radio sam kao reporter, voditelj i urednik na televizijama B92 i Studio B. Ali radio sam i kao programski menadžer u nevladinom sektoru, zatim kao event menadžer velikih međunarodnih skupova i, konačno, strateški sam postavljao i ponekad sprovodio više velikih komunikacijskih kampanja za međunarodne organizacije u regionu Zapadnog Balkana, kao i političke kampanje. Bilo je ovo prilično formalno predstavljanje i samo uvod u priču o stvarnosti koju delim sa milionima pripadnika poslednjih generacija Jugoslovena.

vlad-sargu-ItphH2lGzuI-unsplash

Ne mislim da je najsrećniji prevod engleskog „wellbeing“ naša reč „blagostanje“. Jer blagostanje može imati spiritualnu ili čak religijsku konotaciju i ima rajski prizvuk konačnosti. Dakle kada bih promišljao šta je za mene welbeing, radije bih govorio o dobrobiti. To implicira segmentiranost i stalno ulaganje, jer dobrobit može doći sa raznih strana, iz više oblasti i kada bismo stalno radili za sopstvenu i dobrobit društva u kojem živimo, možda bismo jednog dana i to blagostanje dostigli. No ipak, naše društvo sada je daleko od dobrobiti u svim oblastima. Toliko, da nam blagostanje zaista deluje kao stvar koju mi ateisti dočekati nećemo, a vernike možda sačeka u zagrobnom životu. Zato bih da ovde više govorimo o praktičnim stvarima, o tome da li naša društva danas rade za sopstvenu dobrobit, da li to rade naše države i političari. Najradije bih da govorimo o tome kako društvo i država brinu o zdravlju i socijalnoj zaštiti svojih građanki i građana.
Na početku sam pomenuo da su i republika i federacija u kojoj sam rođen u svom nazivu sadržale reč „socijalistička“. Bio je to poseban, jugoslovenski socijalizam. Nesavršen kao i svako državno uređenje, ali mnogi na to vreme i danas gledaju kao na doba socijalizma sa ljudskim likom. Jer svi građani te zemlje imali su pravo na besplatno školovanje, besplatnu zdravstvenu zaštitu, a svakovrsna socijalna zaštita bila je stvar koja se podrazumevala. Ne, naravno da nije sve bilo savršeno. Uprkos opšte-jugoslovenskoj potrebi da u svemu što je stvoreno imamo prefiks „naj“ taj sistem imao je mnogo mana. A opet, više smo verovali u sebe. Većina Jugoslovenki i Jugoslovena tako je mislila da su njihovi piloti najbolji, da su lekari najstručniji, da je bar nešto oko njih najveće, najbolje ili najlepše, makar u Evropi, ako ne i u svetu. Dok se u to verovalo, populizma nije bilo. Političari sve do kraja osamdesetih nisu govorili samo ono što su ljudi želeli da čuju. Tako se Tito već šezdesetih oštro verbalno obračunava sa nacionalistima i populistima, sedamdesetih se država oštro borila protiv buđenja proustaških i pročetničkih pokreta, a osamdesetih je jugoslovenska „čelična lejdi“ Milka Planinc zavodila stroge mere štednje koje joj svakako nisu mogle podići popularnost. Ali popularnosti i populizam nisu ni bili tako važni građanima koji su čak i kada nije bilo benzina ili kafe, bar uvek mogli da računaju na besplatnu i pristojnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu.
Onda su došle devedesete, raspad zemlje i rat, pa ti isti građani više nisu imali ni kafe, ni benzina, ali ni bilo kakvu vrstu sigurnosti. Zdravstveni sistem i sistem socijalne zaštite urušeni su nebrigom, populističkim pristupom, nedostatkom novca i korupcijom. Ono o čemu bih voleo da ovde zajedno promišljamo je – šta sada?
Šta sada kada se u Srbiji spektakularno otvaraju velelepni, novi i moderni klinički centri, dok u domovima zdravlja i ambulantama više nema lekara koji bi pacijente uputili u te kliničke centre? Šta sada kada lekari i medicinske sestre odlaze u zemlje Evropske unije, dok im se u Srbiji obećavavaju veće plate i bolji životni standard za dve, najviše tri godine? Šta sada kada oni koji imaju, plaćaju na hiljade evra, na crno i bez računa, da se njihovi najmiliji leče ili da umru dostojanstveno u privatnim klinikama, dok oni koji te hiljade nemaju, bespomoćno gledaju kako im bliski ljudi odlaze? Šta sada kada jedan mali sloj društva svojim bakama i dekama mirnu starost pruža u preskupim staračkim domovima, dok mnogi penzioneri umiru u uslovima nedostojnim, a nakon svega što su uradili za ovo društvo? Šta sada?
Upoznao sam nedavmo u Novom Pazaru gospođu koja ima oko sedamdeset godina. Bila je prodavačica u radnji lokalnog tekstilnog giganta, otišla u starosnu penziju koja je umanjena zbog nedovoljno radnog staža i iznosi 18.000 dinara. Nema stan i nema za stan. Nema za dom. Nema za lekove, nema za hranu, nema nikoga da je pomogne. Nema ni socijalnu pomoć, jer ima penziju, nema političare koji bi se sa njom slikali, jer ta slika nije lepa. I ta slika nikoga ne zanima. Hoću li i ja završiti tako? Koliko će nas iz moje, koliko vas iz vaše generacije će završiti život bez dostojanstva, jednog dana kada ne budemo više ciljna grupa populista koji su tu danas ili onih koji će sutra doći na vlast?

5 Likes

Pozdrav Željko

Filip ovdje (iz komšiluka, Hrvatske :slight_smile: )

Situaciju koju si naveo je često za vidjeti i u Hrvatskoj. Iako smo ušli u Europsku Uniju, dosta ljudi, najčešće stariji ljudi na selu, i dalje muku muče sa preživljavanjem. Penzije su uglavnom niske za veliku većinu ljudi, ljudi su se iselili u Irsku, Njemačku…a starci…ostaju doma. Da gledaju kako se koriste EU fondovi za obnove zgrada, a ljudi sve manje.

u hr imamo ogromnih problema sa zdravstvom, puno ljudi umire lječničkom greškom i čistom nepažnjom.

Kako to promjeniti? Sve dok se glasa za potomke stranaka 90tih koje su dovele do raspada Jugoslavije, neće biti i ne može biti bolje.

1 Like

Welcome to the community, @zveljko
Pretty moving picture you’re painting here - in fact, I’m quite surprised to see that the fear is going beyond the states we tend to see as underdeveloped - as I’m doing a research for an art project about retirement and aging, many of my friends in their 50-ties and 60-ties in Germany also fear about their future. They actually know they will not have enough and will need to work as long as possible. They’re Germans, and they’re mostly in the cultural/art field. Huh, that was a reality check! I moved to Germany with the sweet feeling of finally being safe, only to discover it’s not going to be much better. Not that I want to retire, or any of my friends - but we shall see what happens when we’re all not fit to provide for ourselves.

The word wellbeing is also a strange concept in Polish - more economic than anything else, for me, mostly associated with the kind of plush comforts that we used to see as a dream come true since say after the war all around the world. It’s interesting how irrelevant the pursuit of wellbeing, as the appears to me in Polish, became. I need a different driver and a different vision. But I’m also curious how other people read it, and what wellbeing means to others, and by what means is it achieved - a plethora of ways, I imagine.

Pozdrav Filipe,

Do pre nekoliko godina, za mene je Hrvatska bila primer kako će Srbija u mnogim oblastima izgledati za pet ili deset godina. Jer taman toliko je Hrvatska bila ispred Srbije u segmentima života koji su meni bili važni. Na žalost, više n želim da to bude tako. Jer više ne želim da Srbija za pet ili deset godina bude tamo gde je Hrvatska danas.
Upravo je Hrvatska, uz možda Bugarsku, najbolji dokaz da ulazak u EU ne znači automatsko rešavanje svih problema. Neki se problemi možda i reše, ali se novi, možda značajniji, tek otvaraju. Kada već govorimo o zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti kao osnovama kvalitetnog života sveke građanke i svakog građanina, čini mi se da delimo probleme. Samo je Hrvatska možda i tu otišla korak dalje, odnosno u teže i veće probleme. U Srbiji je izražen trend odlaska medicinskih sestara i lekara u zemlje EU, ali imamo “sreću” da još imamo veliki broj tih ljudi koji do sada nisu ni u Srbiji mogli da pronađu posao, pa ima ko da popuni ta mesta koja ostaju prazna. Medicinsko osoblje iz Hrvatske uživa sva prava na mobilnost unutar EU, pa mi se čini da je tamo problem odlaska još izraženiji. Dodatno, problem je što oni kojima smo se nekad tako ponosili, oni koji su bili najbolji, najstručniji, a uz to i najsavesniji, najmanje skloni korupciji - logično odlaze prvi.
Saglasan sam sa tobom da deo problema leži u tome što u obe zemlje na vlasti imamo one koji su te zemlje vodili i tokom ratova devedesetih. One koji su deklarativno naklonjeni nekakvim evropskim vrednostima, a neprekidno koketiraju sa nacionalizmom i njegovim najgorim pojavnim oblicima poput ustaštva i četništva. Da li smo se trajno zaglavili u toj populističkoj spirali, to je ono što ne znam. No čini mi se da ćemo još neko vreme biti u tome, jer u regionu ne vidim političare koji bi kvalitet života građana stavili ispred pitanja koja se tako lako lepe za svest birača - naciju, veru i ugroženost istih od strane nekih drugih i drugačijih. Nemačka tridesetih? Pa, nismo daleko od toga.

2 Likes

Hi Natalia and thanks for the welcome.
The number of people in Serbia supporting the country’s accession to the European Union has been declining for years. My view was that only one interpretation of this trend was possible - populism and nationalism were growing in Serbia and they were stopping the progress of our society. However, it is now clear that at least a small part of this trend comes from the fact that even here, citizens have become aware that not everything is at its best in the European Union. Germany has always been a “paradise on Earth” for many people here. A place where all problems have long been resolved. What you are saying is another proof that this is no longer the case. Still, people from my country continue to massively travel to Germany and other European Union countries to work there at least occasionally and temporarily. But what will happen to these people when they are 60 or 70? What will happen to them when they can no longer work? Which state will take care of their health, which one will prevent them from dying on the street as homeless people?

je, u HR je sada veliki problem odlazaka van Hrvatske što je naravno naša vlast predstavila kao uspjeh. Prije ulaska u EU imali smo oko 300k nezaposlenih, sada oko 100 tisuća, oni kažu da su smanjili nezaposlenost…jesu da, tako što su se ljudi iselili. Kao što je Tito tamo 70tih isto tako ‘smanjio’ nezaposlenost kada je otvorio granice yuge.

A za ovo zadnje, ha gle, na političare se NE TREBA obazirati uopće. Dati im 0 važnosti. Ako imaš ideju kako pokrenuti svoj posao koji će biti koristan za zajednicu oko tebe, ili ćeš isporučivati neku uslugu ili kreirati svoj proizvod, na to se fokusiraj. Ima shema za dobivanje novaca od EU u Srbiji i razno-raznih fondova prekograničkih suradnji. Pokreni nešto, gledaj kako da zajednica od toga koristi, guraj sve koji imaju iole ikakve veze sa politikom van kruga zaposlenih. Jedino tako se može napred po meni.

1 Like

Čitajući ovo razmišljao sam o priči o @jasen_lakic, koji je serijski preduzetnik koji pokušava da premosti mogućnosti u Srbiji finansiranjem i mrežama iz EU. Misliš li da je to jedini način, Jasen?

PS Izvinjavam se zbog jezičkih grešaka. Koristim mašinski prevod da bih mogao da komuniciram na srpskom. Mislim da je važno da ovaj deo foruma bude isključivo na srpskom, a ne na engleskom. Na taj način Srbi koji ne govore engleski neće biti zbunjeni.

2 Likes

Računalni prijevod na srpski ispada podosta jugoslavenski :-D, miksa srpsku i hrvatsku gramatiku

1 Like

Pozdrav svima! Uključujem se u ovu raspravu jer i ja sam kao i @anon82932460 iz Hrvatske (iz koje sam otišla još 2011., ali uz koju sam još uvijek usko vezana i osjećam potrebu pridonijeti nekoj promjeni).

Slažem se s ovom izjavom. Mislim da dokle nam je god normalno davati doktorima i medicinskom osoblju “poklone” i kuverte da bi došli na red prije nekoga drugoga, nećemo naprijed.

Europska Unija nam je donijela puno pozitivnih stvari, ali čini mi se kao da je promjena površinska, u dubini nismo riješili ni problem korupcije, a ni problem kolektivne inercije, ni nacionalizma / populizma, ni kontinuiranog glasanja za one iste koji su tek nedavno pokrali pola države, otišli nakratko u zatvor i sad su već vani, zaboravljeni. Ključna je svijest, ponajprije o tome da je moć u pojedincu i da svatko ako se pokrene može promijeniti stvari, izlazeći iz tradicionalnih okvira djelovanja.

3 Likes

Pozdrav Zeljko.
Slozio bi se sa razlikom u blagostanju/dobrobiti. Bas sam govorio Noemi da blagostanje nije odgovarajuci izbor za wellbeing ali se nisam mogao sjetiti prikladne rijeci.

Sto se mene tice ne racunam na penziju ili nesto slicno. Mozda je i bude ali gledajuci razvoj situacije, sve vece zaduzivanje nasih zemalja i trend iseljavanja, vrlo je moguce da je nece biti ili ce biti manja od iznosa potrebnog za dostojan zivot.
Doduse nije mi to ni u prirodi, ja sam preduzetnik pa ne trazim sigurnost vec nacin kako da se sto bolje prilagodim uredjenom haosu koji nas okruzuje i osiguram svoju dobrobit radeci nesto korisno i za druge :slight_smile:

Ne vjerujem da pitanje penzije, besplatnog ili jeftinog obrazovanja i zdravstva (a slazem se da su to sustinska pitanja) mozemo rijesiti a da prvo ne rijesimo pitanje sistema koji je trul do srzi.
Taj sistem sluzi samo sebi i to cak ni sebi ne sluzi potpuno vec sluzi tudjim interesima zadovoljavajuci se mrvicama ispod stola.

Da bi napredovao unutar sistema treba da budes sluga, iskorumpiran i kukavica itd.
Na zalost svih nas, vjerovatno najgora posljedica postavljanja takvog sistema vrijednosti je sto to postaje normalno stanje drustva. Mijenja se svijest stanovnistva i, zbog takvog poremecenog sistema vrijednosti, postaje sve teze i teze napraviti promijene na bolje.

Zasto toliko ljudi odlazi iz Srbije, Hrvatske, Bosne? Najocigledniji razlog je naravno ekonomske prirode ali po meni neki od velikih razloga su:
***Pogine nekome sestra, kcerka na semaforu zato sto je pregazio tatin sin koji za to nece odgovarati.

***Ulaganje u sebe ne znaci puno ako posao dobije onaj sa najboljom vezom, a cak i da imas znanje mozes vrlo lako izgubiti svoje radno mjesto zato sto je potrebno nekome sa vezom.

***Donose se kriminalni zakoni koji idu na stetu 95% stanovnistva i direktno uticu na tvoj kvalitet zivota.

***Stite se kriminalci (danas se cesto nazivaju preduzetnicima) i radnici cesto u radnom odnosu ne dobijaju ni postovanje a kamoli korektnu placu.

***Zelis otvoriti firmu i vrlo brzo shvatis da moras prekrsiti zakon da bi poslovao, a to znaci da ces placati reket ili te nece biti jer je sistem tako postavljen.

Ja bi rekao da je korupcija najveci neprijatelj napretka jednog naroda i generalno ljudske civilizacije, protivno je Darvinovoj teoriji evolucije i zdravom razumu. Nitko ne bi trebao biti na nekoj poziciji ako nije sposoban ostvariti doprinos firmi/zajednici/narodu/naciji ili ljudskoj civilizaciji.
Posljedica korupcije je to da se smanjuje kvalitet u svakom aspektu zivota, ljudi se nalaze na pozicijama na kojima ne bi trebali biti dok drugi koji bi bili izuzetni na tim pozicijama rade nesto drugo, ne rade nista ili odlaze iz zemlje…a oni ce svojim kvalitetom doprinjeti drugim zajednicama, drzavama koje su stvorile povoljnije uvjete za njih.

Kao sto je @marina rekla, jedni daju kuverte i to im je nazalost normalno a drugi koji ne mogu funkcionirati u takvom sistemu odlaze…najveci izazov je promijeniti svijest ljudi.
Zastrasujuca stvar za mene je letargija koju vidim kad je u pitanju politika. Poslje 20 godina kradje, manipulacije i laganja, ljudi vise ne vjeruju u mogucnost pozitivnih promjena. Ljudi se osjecaju bespomocno, izolovano i nemaju povjerenja u druge, cemu doprinosi uveliko i atomizacija drustva koja se radi na globalnom nivou.

Slazem se da je moc je u pojedincu i da moramo poceti od sebe ali sustina naseg postojanja su medjuljudski odnosi. Vjerujem da je prava moc kad se pojedinci udruze i visestruko umnoze taj potencijal kroz zajednice kao sto je ova.

2 Likes

Kao netko ko zeli zivjeti i raditi na balkanu a radio sam i u Srbiji i u Hrvatskoj. Pokrenuo sam (ili pokusao pokrenuti) neke stvari na obe strane i podijelicu ovdje moje iskustvo/vidjenje stvari.
Uveliko imamo iste probleme i u Srbiji i Hrvatskoj i Bosni a to su korupcija i sluganska politika onih na vlasti. Bolje je biti stranac u bilo kojoj od tih zemalja nego gradjanin zemlje, sto je nevjerojatno. Volio bi da je to zato sto smo tako susretljivi i puni gostoprimstva ali u stvari razlog je taj da se oni kriminalci na vlasti plase naljutiti strane vlade a i ne postuju svoje gradjane.

  • Ako naidjes na sposobnu osobu koja razmislja van standardnih okvira sve je moguce. To me odusevljava ali doduse to je usko povezano sa korupcijom ciji dio cesto moras biti.
  • Istina je da sad ima vise mogucnosti u Srbiji finansiranjem i mrezama iz EU (ili kroz razne inicijative i fondove zemalja kao sto su Svedska, Danska ili Norveska) ali ja sam osobno bio razocaran kad sam bio jako aktivan u Srbiji (zadnji put prije 3 godine). Rekli su mi da ce mi to biti samo trosenje energije ali ja sam svejedno gurao i nije islo. Korupcija, lazi i prevare…cak je bilo i pokusaja da me ubjede uraditi neke stvari preko seksa. Ljudi cesto razmisljaju kako kratkorocno nesto zaraditi, ne razmislja se na duze staze. Bolje prevariti nekoga i okrenuti brzu lovu nego ulagati u zdrave poslovne odnose. Nekad sam morao odbijati bilo kakvu suradnju da ne bi upropastio reputaciju.
    To je doduse rezultat nestabilne sredine u kojoj zive vec 20 godina i urusavanja sistema vrijednosti.
    -Upoznao sam jako puno dobrih ljudi sa izuzetnom energijom i gladi za uspijehom. Kad ih drzava ne bi kocila, kad bi drzava osigurala zdravu i stabilnu sredinu, ja sam siguran da bi Srbija bila vrhunska zemlja za zivot.

Ukratko, zemlja sa jako puno potencijala i mogucnosti i sto se tice materijalnog i ljudskog bogatstva. Izvor velike frustracije za mene zato sto sam svjestan mogucnosti ali ne mogu funkcionirati u takvom korumpiranom sistemu. Svake godine dobijem novu ideju i krenem istrazivati trziste/uslove u Srbiji.

U sljedecih par godina sve moje poslovne i dobrotvorne aktivnosti su vezane za Hrvatsku. Iz Srbije cu mozda uvoziti materijale/sirovine i ako bude moguce ( za sad jos nisam nasao dovoljno visok kvalitet proizvodnje) proizvoditi sve drustvene igre koje izdamo.
Doduse ja cu se potruditi odvojiti vremena i energije za bilo kakvu inicijativu vezanu za dobrobit svih nas i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Klima u Hrvatskoj je bolja za mene(i postace jos bolja) za pilot projekte ali ako se projekat pokaze uspjesnim u Hrvatskoj ja cu ga rado ponoviti u Srbiji ili podijeliti iskustvo da ga netko drugi ostvari u Srbiji…i vice versa bi se trebalo primjeniti :slight_smile: . Ipak imamo vrlo slicne probleme.

Slazem se da je to najbolji pravac djelovanja. Doduse moramo biti svijesni da politicari donose odluke koje uticu na sve nas i mogu uveliko uticati na kvalitet zivota koliko god ih mi ignorirali. Napisacu odvojeno moju pricu da se ne siri previse tema ovdje doduse :slight_smile:

2 Likes

Utječu da. No i tu imaš work-around. Registriraš firmu van Srbije, primjerice Estoniji, i radiš u Srbiji za dobrobit sviju, a Srbija ti ne može prigovarati. Win win

1 Like

Istina, ljudi u Srbiji i Hrvatskoj isto stave kao vlasnika firme nekog stranca da bi ih ostavili lokalci na miru :slightly_smiling_face:

1 Like

Molim vas: možemo li imati priču o načinima da ugledamo svetlost, da napravimo dobar život, da živimo dobro? Moja priča je ona u kojoj napuštam svoju zemlju i pronalazim dodatno mesto za poziv kući. To nije ‘priča o uspjehu’, već je to potraga za dobrobiti.

Pozdrav svima! S obzirom da sam o ovoj platformi čuo tek pre nekoliko dana od jednog poznanika, odlučio sam da se prijavim sa nadom (ah po ko zna koji put) da će možda baš ovim putem zaista biti moguće doprineti boljitku društva ili će to (ipak) biti još jedan utopijski projekat.

Pročitao sam izneta mišljenja i u dosta se njih slažem, posebno u delu koji je naveo @jasen_lakic navodeći “velike razloge” odlaska iz zemlje.

Odlazak našeg naroda u Nemačku kao “obećanu zemlju” (ili druge razvijene ekonomije) najčešće je motivisan poštovanjem zaposlenog, njegovih obaveza i prava. Svi su svesni da zapadne zemlje znatno više poštuju ljudski resurs kao teško zamenljiv, dok su ovde prisutne dve (negativne) struje: 1) bitan je kvantitet, a ne kvalitet kadra (da se ima traženi broj zaposlenih uz parolu “svako je zamenljiv”) i 2) da lice ne vidi materijalnu korist u poslovanju to onda ni nema finansijsku vrednost (npr. ideje, softverska rešenja, grafike itd… - ovde ne govorim o firmama koje se time bave već o freelancing-u). Dakle, odlazak je motivisan dobrim zakonima koji se poštuju i ne predstavljaju tek “mrtvo slovo na papiru”. Mislim da je zapravo to ključ koji mi još uvek ne želimo da iskoristimo da bismo otvorili vrata prosperiteta. Jer dok zakon slabi (iliti slabo se primenjuje) obrnuto proporcionalno jačaju polja koja on zapravo treba da kontroliše, između ostalih i korupcija.

Razmišljanje o brzim zaradama i kratkoročnim ulaganjima jeste prisutan ali mislim da to ima zapravo dublje korene o kojima bih ipak više voleo da polemišemo u odvojenoj temi.

1 Like

Dobrodosao Igore :slight_smile:

Platforma je samo alatka. Ajde da je dobro iskoristimo, stvorimo mrezu dobrih, sposobnih i pozitivnih ljudi koji zele nesto konkretno i uraditi.

Ja sam praktican covjek sa ciljevima, orijentisan ka rezultatima i imam puno dobre volje i energije :slight_smile:. Ako izaberemo temu ili napravimo plan akcije, neka se prica o rijesenjima i mogucnostima. Ja znam da je sve moguce…svako moze reci zasto nesto ne mozemo uraditi ali treba naci rijesenja za te prepreke i djelovati u tom pravcu.
Pisao sam o tome u mojoj prici, raditi ono sto ima smisla za nas i ima neku svrhu u zivotu.

Sto se tice prica, bilo bi dobro Igore da podjelis sa nama svoju pricu, tj ono sto zelis u odvojenoj temi. Ako znamo sta znas da radis i sta volis da radis, koja tema te specificno interesuje, onda cemo se bolje povezati kao zajednica. Takodje, Edgeryders su siroka medjunarodna zajednica pa te mozemo povezati sa interesantnim ljudima/organizacijama van projekta dobrobit u Evropi.
Mozes to iskoristiti i da otvoris direktno temu koja te interesuje.

Istina, kod nas izgleda jos nisu svijesni da je covjek najveci resurs svake drzave.
Ubjedljivo najveca steta koju jednoj zemlji mozemo uciniti je ako joj oduzmemo ljudski potencijal. “Brain drain” je problem u mnogim razvijenim zemljama i zasluzuje temu za sebe, kako spreciti odlazak ljudi ili kako osigurati njihov povratak.

Sto se tice brzih zarada itd, razmisljao sam cesto o tome posto je to bio razlog velike frustracije. Jedna teorija je da je to zbog kombinacije nestabilnosti sistema i negativnih primjera svuda u drustvu gdje varalice i kriminalci dolaze do bogatstva preko noci kroz vrlo sumnjive aktivnosti.

2 Likes

Prvo, hvala na rečima dobrodošlice :slightly_smiling_face:

Slažem se da je najlakše iznositi mišljenje da nešto ne valja, mada mi se čini da javnost ni tu nije vična da previše razdvoji bitnog od onoga što to nije, delom vođena i objavama u medijima. Model za očuvanje ideja svakako leži u tome da se one promovišu i stimulišu ali tu postoji već navedeni problem - on najčešće nije prepoznat (slučajno ili namerno) od strane onih koji bi te resurse trebali da prepoznaju kao posebno vredne i time dobro plaćene. Od početničkog entuzijazma u kojem će pojedinac pun ideja krenuti da ih deli sa okolinom, kroz neko vreme dobićemo frustriranog pojedinca razočaranog u sve i svakoga oko sebe.

Sa druge strane, brze zarade su lične potvrde “uspeha” koji zapravo to nije (osim ako kao merilo uspeha ne koristimo isključivu količinu novca ne uzimajući pritom ostale vrednosne parametre). Ono što društveno prihvatljivo ponašanje smatra lošim (kako si pomenuo “negativni primer”), neko vidi kao jadnostavan sistem svog pozicioniranja u društvu uz koketiranje sa moralom (i zakonom) jer se od oba odavno distancirao. Jednostavno, obrazovanje, kreativnost (ideje) i pamet su postali nešto čega se čovek treba “stideti”. Deplasirali su ih fakulteti sumnjivog nivoa obrazovanja, površnost i jednobraznost mišljenja. Time se sve što bi trebala biti prednost, u traženju svog prostora u društvu, tretira nedostatkom pa ne iznenađuje što okolina takve ljude obično karakteriše kao “čudake”.

No, mislim da odgovor na pitanje iz naslova ove objave “Kako će izgledati moja starost u Srbiji?” leži zapravo u nama. Znam, napuštanje zone komfora je uvek teško, bolno i većina mu se opire (nije li i svaka od objava na ovoj platformi usmerena upravo napuštanju ukorenejnih zona komfora?!) vođena parolom “bolje i ovako kako je nego da je gore”. A ta zona se napušta promenom posla, selidbom u drugi grad, državu, promenom bračnog statusa, pa i odlaskom u penziju koja je svake godine sve veća misterija za svakoga od nas. Život koji je dobio potpuno novi tempo u odnosu na pre koju deceniju, veliki obrti kapitala, masovna proizvodnja, stalno izazivanje ljudskog mozga da se stimuliše novim izazovima jednostavno ostavlja po strani sve koji mu stoje na putu, pa tako i nasjtariju populaciju. Oni više nisu interesna grupa iz koje savremeno društvo može da crpi svoj interes. To su ljudi svesni sebe, svojih godina, iskustva i znanja sticanog decenijama. Njima ne možete prodavati neku priču koja ih ne zanima. A u život su se naslušali svega i čini se da odlaskom u penziju čovek zaista postaje premoren od svega. Ne kažem i ne slažem se da starije generacije odlaskom u penziju okončavaju svoj životni vek i da ga ne mogu provesti na odličan i vrlo konstruktivan način. Naprotiv! Ali, to su ljudi svesni onoga što mogu shodno svojim godinama i fizičkom stanju. Oni nisu zainteresovani za ultra moderne gedžete jer ih vid već izdaje, a brzi razvoj tehnologije lako ih je za samo jednu deceniju isključio iz sopstvenog razvoja pa većina njih ne zna kako se većina tehnoloških spravica i softvera koristi. Istina, ima i onih koji “hvataju korak” sa savremenim rešenjima, ali njima opet ne treba najnoviji telefon, računar ili TV (koji se predstavljaju kvartalno) samo zato što ima X puta brže, Y puta veće i Z puta jače nešto. Ne treba im na tome zamerati. To je prirodan proces, a tehnologija je veštačka. Ne treba očekivati nerealno.

Kako će izgledati starost svih nas ne samo ovde već bilo gde? Zavisi od nas. Zašto? Zato što ako odlazak u penziju budemo tretirali kao “smrtnu presudu”, a ceo svoj život posvetili samo poslu bez interesovanja sa strane (porodica, hobi…), javiće se ogromna praznina u kojoj ćemo dozvoliti sebi da sa depresijom i očajanjem pratimo kako život promiče kraj nas, revoltirani na malu penziju. Ljudi moraju da shvate: niko vam neće dati bilo kakve garancije niti ih daje kada ste se rodili - ni koliko ćete živeti, ni gde ćete živeti, niti kakvu ćete starost imati. Nije sve do okoline. Mi smo prvi kreatori svog mikro sveta. A ako već društvo obrazovnje, kreativnost i znanje pojedinca ne uvažava, treba ga iskorititi za pametnu budućnost i bezbrižnu starost.

1 Like